o Pred vama je novi izazov: Rolex Middle Sea Race koja se za tri tjedna jedri na Sredozemnom moru. Za one koji ne znaju, što je Rolex Middle Sea, koliko brodova u prosjeku sudjeluje na regati i otkuda dolaze?
- Rolex Middle Sea Race je najveća i naznačajnija off shore regata za krstaše u Europi, jedna je od nekoliko najvećih u svijetu i redovito okuplja vrlo veliki broj brodova i posada iz cijelog svijeta. Ta je regata jedan od najvećih jedriličarskih događaja u svijetu i to ne samo po broju brodova, nego i po odličnoj organizaciji koja je svake godine doista besprijekorna. Ove se godine jedri 36. put i još uvijek ne znamo konačan broj sudionika jer rok za prijavu ističe 2. listopada. No već je sada prijavljeno 136 posada iz 22 zemlje svijeta, a vjerojatno će ih na startu biti i više. Regata starta 17. listopada iz Vallette na Malti i mogu reći da je to doista poseban doživljaj. Tamo se okupe najbolji i tehnološki najnapredniji regatni krstaši koji trenutno jedre na regatama po svijetu, od onih najvećih od 30 metara dužine, pa do manjih, od 12 ili 15 metara dužine. Obavezno su prisutni i brodovi iz Class 40, klase u kojoj jedrimo moj kolega Miljenko Nikolić i ja. Ove je godine prijavljeno i nekoliko brodova u klasi IMOCA 60, dužine oko 20 metara, te nekoliko ekstremno brzih trimarana u klasi Mocra. Doista je doživljaj vidjeti te brodove na jednom mjestu, a kad ti ljepotani zajedre među klisurama ispred luke Valletta, slika je fantastična. Brodovi doista dolaze iz cijelog svijeta, i čini mi se da bi bilo lakše nabrojati one koji nisu u Valletti u listopadu. Neke posade sa drugih kontinenata, iz Južne i Sjeverne Amerike i iz Australije svoje brodove u jednom dijelu godine drže u Europi kako bi mogli jedriti europski ciklus regata, a Rolex Middle Sea je „broj jedan“ među njima.
- Krećemo iz Vallette 17. listopada, a na startu su brodovi raspoređeni u nekoliko grupa, ovisno o klasi u kojoj jedre, jer je luka Valletta vrlo uska i ne bi mogla podnijeti da u istom trenutku starta više od 100 brodova. Vozimo na sjever i jedrimo uz istočnu obalu Sicilije, prolazimo kroz Mesinski tjesnac i pokraj vulkana Etna, pa jedrimo uz Liparske i Eolske otoke i okrećemo oko vulkana Stromboli sjeverno od Sicilije. Prolaz oko Strombolija je posebno spektakularan jer je vulkan još uvijek vrlo akivan i povremeno ima manje erupcije. Potom okrećemo na jug, jedrimo do zapadnog rta Sicilije, kroz Egadske otoke, spuštamo se do otoka Pantelleria ispred obale Tunisa, pa do Lampeduse i natrag na Valletu. Ruta je duga 608 nautičkih milja i izuzetno je zahtjevna jer vremenski uvjeti na Sredozemlju u listopadu već znaju biti vrlo prevrtljivi. Vremensko ograničenje regate je osam dana, što znači da se svi brodovi do toga roka moraju vratiti u Vallettu, no u kojem ćemo vremenu prejedriti zadanu rutu ovisi prije svega o vjetrovima. Rekord regate iznosi 47 sati i 55 minuta i postavljen je 2007., što znači da je rekorder prejedrio tih 608 milja za manje od dva dana. Jednostavno su se „posložili“ idealni uvjeti, odlični vjetrovi i kvalitetna posada i rekord je postavljen. Ja sam do sada ukupno pet puta sudjelovao na regati i u pravilu trasu prijeđem za pet do sedam dana, ovisno o uvjetima i o vjetrovima. Ovogodišnji Rolex mi je peti po redu.
o Idemo krenuti od samog početka. Što su off shore regate, kakve su to regate i zbog čega su posebne i tako privlačne jedriličarima?
- Ako idemo doslovno prevoditi pojam „of shore“, onda bismo rekli da su to odobalne regate, dakle jedriličarska natjecanja u kojima se jedri otvorenim morem, kroz velika morska prostranstva. Takve regate traju više dana, jedri se neprestano, bez pauze i bez iskrcavanja na kopno. Brodovi su posebno opremljeni i njihova se oprema strogo kontrolira, a posada mora biti licencirana od strane jedriličarske federacije i dobro pripremljena. Svaki dio opreme broda i sve licence i certifikati posade vrlo se temeljito i rigorozno pregledavaju uoči regate, a posebno još jednom pred sam start kako se ne bi dogodilo da neki brod naknadno promijeni kakav dio opreme i tako stekne prednost pred ostalima. Inače, off shore regate su vrlo zahtjevne i traže dobro pripremljene brodove i iskusne posade koje su spremne dati maksimum iz sebe kako bi postigle dobar rezultat. Zato su vjerojatno i tako posebne i izazovne, jer čovjek u takvim uvjetima preispituje vlastite granice i mogućnosti.
o Kako izgleda sudjelovanje na jednoj takvoj regati, sa kakvim se izazovima susrećete i kako se uopće živi na regati? Što jedete, kako spavate, u kakvim uvjetima živite?- Po regatama voze različiti brodovi, no svima je njima zajedničko da su, za razliku od jedrilica koje služe za turistička krstarenja, „operirani“ od svakog komfora i udobnosti. Sve što stvara dodatnu i nepotrebnu težinu koja može usporiti brod izbacuje se van i ostavlja samo ono najnužnije. Gleda se doslovno na svaki gram, pa se znalo događati da čak i četkice za zube prelamaju na pola kako onaj višak drške ne bi stvarao dodatnu težinu broda. Sve je podređeno brzini i zato se brod nastoji maksimalno olakšati. Evo kako vam to izgleda: moj „Waypoint“ je dug 40 stopa, odnosno 12 metara i opremljen je doista minimalistički. Kad kažem „minimalistički“ to je, rekao bih, još i preblag pojam. U brodu nema apsolutno ničega, sve je otvoreni prostor u potpunosti podređen jedrenju, u kojem postoji tek jedno malo kuhalo koje služi za podgrijavanje vode i dva nazovi kreveta na kojima teško da biste htjeli spavati. I ništa više! Sve ostalo je skladište jedara i elektronike. Na brodu boravimo samo moj kolega i jedriličarski kompanjon Miljenko Nikolić i ja – jedriličarskim rječnikom kazano, mi jedrimo „short handed“ regate, odnosno regate u dvoje – i naš je uobičajeni ritam života na regati raspoređen tako da je jedan od nas za kormilom dok se drugi za to vrijeme odmara. Svakih par sati se mijenjamo i zapravo za vrijeme same regate praktički jedrimo samostalno. Na isti način mijenjamo jedra i obavljamo sve ostale radnje koje su potrebne. Posebno vodimo računa da se zaštitimo od vjetra i sunca koliko god je to moguće, ali i da sačuvamo energiju. Za vrijeme regate na brodu se ne kuha. Jedemo gotovu, konzerviranu i dehidriranu hranu u koju samo dodajemo vruću vodu, a posebno pazimo na količine vode. Dehidracija je na brodu vrlo opasna stvar i pazimo na to da unosimo dovoljne količine tekućine, iako je i voda dodatna težina na brodu, pa uzimamo točno tolike zalihe vode koje su nam potrebne. A kako izgleda regata? Događalo nam se svašta, od totalnih bonaca do nevera sa orkanskim vjetrovima, od ekstremne vlage pa do ekstremne suše, od velikih vrućina pa do žestokih hladnoća. Jednom smo, prije par godina, kod Pantellerie stajali punih 18 sati na mjestu i nismo se maknuli ni milimetra jer nije bilo ni daška vjetra, a prošle smo godine trpjeli udare vjetra snage 60 čvorova punih 30 sati, nakon čega su lučke vlasti naložile da se vratimo u luku jer je nekoliko brodova doživjelo havariju. Ukratko, vrlo je vjerojatno da regata neće proći bez bar dvije žestoke nevere, ali i bar jedne bonace, jer je listopad na Mediteranu vrlo prevrtljiv i ćudljiv. o Kad već pričamo o uvjetima na moru, koliko su off shore regate zahtjevne ne samo fizički već i psihički? Kako se uopće pripremate za takve uvjete i kakve mentalne karakteristike treba imati jedriličar da podnese izazove takvih regata?- Rekao bih da je psihička priprema važnija od fizičke i da je puno teže psihički i mentalno podnijeti regatu negoli fizički. Moj je brod prilagođen solo jedrenju, dakle praktički sve poslove na brodu može obaviti čovjek sam. Iako su neke radnje, poput recimo promjene jedara posebno u težim vremenskim uvjetima, fizički zahtjevnije, ipak ih je uz nešto vježbe i pripreme moguće obaviti bez većih teškoća. Ja redovito treniram i posebno se pripremam pred svaku regatu. U periodu priiprema provodim najmanje pola dana na brodu. Neposredno prije regate krenem sam dva-tri dana na more, treniram izmjenu jedara i sve radnje za koje znam da me čekaju, prijeđem čak i veće udaljenosti, dobro se razgibam i namučim i tako se fizički pripremim za zahtjevne uvjete kakvi vladaju na regati. A kad spominjete psihičke i mentalne pripreme, one su individualna stvar svakog jedriličara i ovise o tome koliko ste na moru i jedrite li sam, u dvoje ili je na brodu veća posada. Moje psihičke pripreme obično se sastoje od posebnog solo treninga prije regate. Odem sam na more i nastojim se sroditi sa brodom, skoncentriram se samo na njega i poteze koje radim. Razmišljam o regati, prisjećam se rute i svih iskustava koja sam imao prijašnjih godina, nastojim se „ufurati“ u samu regatu. No najveći dio priprema zapravo obavim na putu prema Malti. Do Vallette moramo jedriti oko 540 milja, to obično traje tri do četiri dana i to je savršeno vrijeme za „brušenje“ forme za regatu i prilagođavanje uvjetima regate. A to znači neredovito spavanje i prilagođena prehrana. Kad dođemo na Maltu već smo mentalno praktički u regati. o Znači, uračunamo li četiri do pet dana koliko vam treba do Malte, pripreme za samu regatu u Valletti, jedrenje na regati i potom povratak kući, vi ćete na brodu u asketskim uvjetima provesti najmaje tri tjedna?- U više nego asketskim uvjetima. Da vidite kako izgleda taj brod ne vjerujem da biste uopće imali želju ući u njega a kamoli na njemu provesti tri tjedna u društvu ovakvih čudaka kao što smo Miljenko i ja. o Kažu da su off shore regate najveći ispit za svakog jedriličara. Zbog čega? Je li to zbog njihove zahtjevnosti, ispita psihičke stabilnosti ili je nešto treće u pitanju?- Off shore regate su jako duge i traže od čovjeka maksimalnu fizičku i psihičku izdržljivost i prilagođavanje najtežim uvjetima na moru. Ali traže i puno više: veliku dozu znanja, iskustva, poznavanja vještine navigacije, pa i preživljavanja u teškim uvjetima. Off shore regate zapravo traže cijelog čovjeka i zahtijevaju apsolutnu spremnost, posebno ako jedrite solo ili u dvoje. U suprotnom teško da ćete izdržati te uvjete. Svatko od nas mora predvidjeti sve situacije koje ga čekaju na moru, pripremiti se i na one najteže i znati kako ostati pribran i reagirati u svakom trenutku, i onda kada je more mirno kao ulje, ali i onda kada vas šibaju olujni vjetar i kiša. To su situacije koje morate pregrmiti, na otvorenom moru se nemate gdje sakriti i ne možete jednostavno otići sa broda kad vam više ne odgovara biti na regati. Znači, morate biti dovoljno mentalno stabilni da prihvatite situaciju u kojoj se nalazite, bez obzira kakva ona bila, i da u njoj reagirate na najbolji mogući način. Zato su off shore regate tako zahtjevne i na njima se snalaze samo najspremniji. o Spomenuli ste i poznavanje vještine preživljavanja. Svojedobno ste mi pričali da jedriličari koji jedre off shore regate moraju položiti i tečaj prve pomoći i spašavanja unesrećenih. Kako to izgleda?- Svatko od nas mora položiti medicinski tečaj u kojem naučimo koristiti osnovne vrste lijekova koje moramo imati na brodu, učimo imobilizaciju, moramo naučiti čak i zašiti ranu ako je potrebno, sanirati otvorene prijelome i otvorene rane, jer pomoć do nas najčešće ne može doći brzo. Nekada mogu proći sati, pa čak i dani da se u teškim vremenskim uvjetima do unesrećenog uspije probiti helikopter ili plovilo sa liječnikom. U slučaju havarije ili potonuća moramo biti spremni preživjeti u splavi za spašavanje, trebamo biti pripremljeni na takve situacije i sve to prolazimo kroz tečajeve, simulacije i treninge. o Već nekoliko godina jedrite sa vašim koskiperom Miljenkom Nikolićem. Kakav je vaš odnos na regati i koje su karakterne osobine poželjne kod jedriličara, a koje mogu garantirati da će se pojedinac dobro uklopiti u specifičnim uvjetima regate?
- Miljenko je vrhunski skiper i jedriličar, nekoliko godina smo zajedno i za to smo vrijeme postigli neke jako dobre rezultate. Ranijih sam godina jedrio i sa nekim drugim jedriličarima, a za tri tjedna na Rolex krećem sa svojim dobrim prijateljem Davidom Consortom koji je vrlo iskusan. Uzmite, dakle, u obzir da ću gotovo tri tjedna provesti na malom prostoru od svega par kvadratnih metara, na brodu na kojem postoje minimalni uvjeti za život i da ćemo pritom vrlo vjerojatno biti izloženi teškim uvjetima na moru. Ma budimo iskreni, nekad je sa samim sobom teško provesti tri tjedna u normalnim uvjetima, a kamoli u ovakvoj situiaciji. No kad krenemo na regatu, onda u startu prihvaćamo činjenicu da smo na brodu radi te regate i jedrenja i da nam je to isključivi cilj. Svakako je bolje ako moj koskiper i ja imamo neku kemiju među nama i prijateljski odnos. No to nije nužno. Mi čak i ne komuniciramo previše tjekom regate, jer oboje i bez suvišnih priča znamo što nam je zadatak i što trebamo raditi. U krajnjem slučaju i ne vidimo se previše, jer uvijek jedan vozi dok se drugi odmara. Najvažnije je da oboje znamo zašto smo tu, da smo zajedno zbog jedrenja i da imamo zajednički cilj kojemu smo spremni sve podrediti. Ponekad je naprosto posve svejedno s kim dijelite brod na regati ako je ta osoba spremna dati čitavog sebe i ako dobro funkcionira tijekom regate. Na regati ne postoji apsolutno ništa osim jedrenja, jedrenja, spavanja, jedrenja i opet jedrenja. No ako me pitate kakve karakterne osobine mora posjedovati jedriličar da bi podnio uvjete kakvi vladaju na off shore regati, onda jedino mogu reći da je to prije svega ogromna doza tolerancije. Trebate vidjeti kako izgledamo nakon 10-ak dana jedrenja na otvorenom moru, ponekad i nakon dva puna neprospavana dana, a to se najčešće događa u zadnjoj fazi regate, izgladnjeli i fizički posve slomljeni, pogotovo ako smo netom prije prošli kroz kakvu žešću neveru. U takvim ekstremnim uvjetima izlaze na površinu sve one frustracije, ljutnja, nervoze. Treba znati takve osjećaje kontrolirati i zadržati stabilnost kako negativne emocije ne bi utjecale na regatu, a to nije nimalo lako.
o Pa što onda tjera ljude u takve ekstremne situacije, u ispitivanje vlastitih granica izdržljivosti?- Sve koji kreću na off shore regate prije svega povezuje golema ljubav prema moru i jedrenju. Svi mi se naprosto osjećamo dobro na brodu, pa ma kakvi uvjeti vladali na moru. Dodir sa morem i brodom, čak i u tako ekstremnim uvjetima, za nas je poseban. Ja sam odrastao uz more i svaki moj djelić života, bilo profesionalni bilo jedriličarski, vezan je uz more. Počeo sam u onom malom brodiću, optimistu, kao klinac, pa sam rastao i razvijao se kao jedriličar, odlazio na regate i svaki puta naučio nešto novo, prelazio iz klase u klasu i nekako je svaki sljedeći korak bio prirodan nastavak tog puta pod jedrima. Kada sam prije dvije godine nabavio „Waypoint“ Class 40 kao tehnološki vrlo napredan regatni brod, naučiti jedriti na tom brodu za mene je bio novi izazov koji je tražio savladavanje dodatnih vještina. Svakako da se želim i dalje razvijati kao jedriličar, a kad savladate jednu fazu nekako vas srce prirodno vuče više i dalje, u nove izazove. Taj život pod jedrima, savladavanje novih vještina i vječita težnja prema višem i boljem, prema novome što još nisam savladao, je naprosto životna filozofija koja mi se zavukla pod kožu i koja je postala dio mene. Osim toga, tu je i onaj poseban odnos sa morem i brodom u kojem naučite uživati čak i onda kada su uvjeti teški i zahtjevni. Svaki trenutak na brodu je jedan totalni „touch“ sa svim elementima prirode, čak i u ekstremnim uvjetima. Nekad mi se dogodi da vozim dio regatne rute i da se posve stopim sa brodom i u jednom trenutku shvatim da je prošlo nekoliko sati a da ja taj protok vremena uopće nisam osjetio. U takvim sam situacijama, u tim meditativnim jedrenjima, sa svojim brodom postizao veće brzine od onih kada sam vozio posve svjestan vremena i prostora. Ako mi se dogodi da se svi mi spojimo, a „mi“ smo more, brod, vjetar i ja, onda u takvim trenucima kada me na trenutke more „odnese“ i kada ne znam gdje sam bio proteklih par sati dok sam jedrio, postižem malo veću brzinu od uobičajene, što sofisticirani elektronski uređaji na brodu precizno zabilježe. Iz razgovora sa jedriličarima koji voze duge prekooceanske regate saznao sam da i oni znaju doživljavati slična iskustva. o Zbog čega onda u nas ima tako malo jedriličara koji se odluče ući u ove off shore vode? Gotovo da ih možemo nabrojati na prste jedne ruke, a nije da nemamo iskusnih jedriličara. Zašto off shore jedrenje u nas nije masovnije kako je to slučaj u drugim europskim zemljama?- Ma ne samo off shore, ni obično jedrenje u nas nije našlo mjesta među većinom Hrvata. Mi smo nažalost, koliko god tvrdili da smo pomorska zemlja i pomorska nacija, vrlo malo prisutni na moru u odnosu na zemlje poput Italije ili Francuske, počevši od dječje dobi pa na dalje. Bojim se da kao nacija nismo dovoljno svjesni kakvo bogatstvo imamo i nismo previše zainteresirani za more. Ni u školskim programima naša djeca nemaju nikakvu edukaciju vezanu uz more, niti je jedrenje sastavni dio tih programa. Primjerice u Francuskoj ili Švedskoj osnovnoškolska djeca završavaju tečaj jedrenja kao dio obaveznog školskog programa, jednako kao i tečaj plivanja. Mali dio naše djece, čak i one koja odrastaju uz more, ima volju baviti se jedrenjem. U kasnijim razdobljima života pojam jedrenja i regata obično se veže uz financijska pitanja, pa si kao nacija skromnijih mogućnosti to često ne možemo priuštiti. No čini mi se da financijski uvjet nije isključivi razlog, jer mi ni mentalno nismo spremni napraviti iskorak i promijeniti svoj odnos prema moru. U nas postoji popriličan broj malih regata koje se voze među otocima i koje okupljaju u pravilu iste ekipe jedriličara, no malo je dužih off shore regata. Jedine dvije u nas su „Sušac za dvoje“, koja je duga 100 milja i vozi se od Splita do Sušca i natrag, te„Sveti Nikola“ od Splita do Blitvenice i Palagruže do Komiže na Visu, koja se vozi solo i duga je 165 milja. I to je sve. Neke su regate postojale, ali su u međuvremenu nestale s jedriličarskih kalendara. Postoji još i Jadranska regata, koja je jednim dijelom off shore, a jednim i klasična „in shore“, jer se vozi u trokutu od Visa do otoka Sveti Andrija kodDubrovnika, potom oko Palagruže i natrag do Visa i duga je oko 240 milja A ako trebam nabrojati naše jedriličare koji voze off shore regate, to stvarno nije težak zadatak jer je takvih jako malo. To je mala grupa jedriličara koja nastoji propagirati takvu vrstu jedrenja i koja u pravilu organizira sve naše off shore regate, a čine je Šime Stipaničev, Emil Tomašević, Darko Prižmić, Sandi Lulić i još možda nekoliko imena, uz Miljenka Nikolića i mene. Zanimljivo je da većina njih potiče iz istog kluba uz koji se i vezuje off shore jedrenje u nas, a to je Jedriličarski klub „Mornar“ iz Splita, a ja bih jako volio da se i drugi klubovi uključe u tu priču. o Pričamo, evo, o regatama ili, ako bi se to onako sirovo kazalo, o utrkama brodova. Razumljivo je da su pritom brzine važne i da one donose prevagu i pobjedu najboljima. Kad pričamo o jedrilicama, mnogi ljudi vjeruju da su brodovi na jedra znatno sporiji od brodova na motorni pogon. No to ne mora biti točno. Za informaciju ljubiteljima brzina, kolike brzine postižu regatni brodovi?- Olimpijske klase jedrilica, kakve recimo voze naši jedriličari Tonči Stipanović ili Šime Fantela i Igor Marenić, postižu vrlo velike brzine. Veliki regatni krstaši dužine 20 ili više metara također su vrlo brzi i njihove se maksimalne brzine mogu komotno nositi sa brzinama motornih brodova. Brodovi Class forti, kakav je i moj „Wayopoint“, imaju najveću zabilježenu brzinu od 35 čvorova pod idealnim vjetrom, što je brže od većine motornjaka koje možete vidjeti kako ljeti jurcaju po Jadranu. Moj osobni rekord je 24 čvora i vjerujte mi, glisiranje bučnim motornjakom, u kojem ste vezani za sjedalo da ne ispadnete i koji se trese i lupa na valovima pri brzinama većim od 20 čvorova, ne može se baš ni po čemu usporediti sa glisiranjem jedrilicom u apsolutnoj tišini i uz fijuk vjetra u jedrima. Po mojem mišljenju, vlasnici motornih brodova su dobrim dijelom osakaćeni za uživanje u moru. Jedriličari su puno više u dodiru sa prirodom, morem i aktivnim životom na moru, oni su jedno sa brodom i sa prirodom oko sebe. To je ono što vlasnici motornih brodova ne poznaju. o I na kraju, vratimo se vašim planovima za buduće izazove i buduće regate. Koja je sljedeća i što planirate u mjesecima, pa onda i godinama koje dolaze?
- Osim Rolexa nikako ne planiramo propustiti regatu „Cinquecento per due“, ili 500 x 2, regatu koja se vozi izCaorlea preko Suska do talijanskih Tremita i nazad u Caorle. Duga je 500 milja i sva je u Jadranu. Na toj smo regati Miljenko i ja jedne godine i pobijedili, pa mi je posebno prirasla srcu. Jedna od regata koju sam ove godine nažalost propustio, ali ću iduće godine svakako jedriti je Rimini – Krf – Rimini, vrlo zahtjevna regata duga 1050 milja, po mnogočemu posebna i najduža u svijetu ne računamo li transoceanske regate. Ta je regata posebna jer je obnovljena nakon 17 godina pauze, a i nekako je domaća, baš kao i „Cinquecento“. Voziš gore – dolje po Jadranu, oko Krfa pa natrag na sjever. Planiramo i na regatu „Roma per due“ u travnju, koja kreće iz luke Civitavecchia pokraj Rima, pa krozTirensko more, oko Eolskih otoka i natrag. Duga je oko 640 milja i prilično je zahtjevna, a svakako se namjeravamo pojaviti na njoj iduće godine. Ali ono što me posebno veseli je jedan „trening“ prelazak preko Atlantika sa kolegom Davidom Consorteom koji planiramo krajem ove godine. To je moja stepenica više prema nekim novim jedriličarskim izazovima. A taj izazov se zove Transat Jacques Fabre, prekooceanska regata duga 5.400 milja od francuskog Le Havrea do brazilske luke Itajai.
