Desant jedrenjaka na Split: goste zanimalo imamo li morskih pasa!?

•  July.15.2013
•  24 Comments

Više od 50 turističkih jedrenjaka privezalo se u subotu ujutro na obali ispred zgrade Lučke kapetanije. Sunce prži, asfalt vrije, kolone automobila gmižu prema trajektnim rampama, a iznad jarbola privezanih jedrenjaka ljuljuškaju se mahom velike plave zastave Australije i Novog Zelanda. Na palubama prpošne djevojke, iz dalekih gradova čije obale zapljuskuje veliki Tihi ocean, mažu svoja mlada tijela i oznojena leÄ‘a. 

Da ih ne opali žarko jadransko sunce. Dio muških, jačih mišica, ukrcavali su borše na ionako zakrčene palube. Drugi su se, pak, nalaktili na ogradu, s hladnom pivom u ruci i pogledom prema Braču, Hvaru i još dalje... Tko zna kakvim se avanturama nadaju? Jadransko će sunce i more ujediniti neznane momke i djevojke iz dalekih krajeva, s druge strane kugle zemaljske.     

– Ma oni iz Australije do Splita ka mi iz Splita do Sinja – kaže nam sveprisutni “Jadrolinijin” koordinator plovnog područja Ante Mrvica kojeg smo zatekli u Ä‘iradi lukom do Gata svetog Nikole.

‘Sve poludilo’

– Nikad toliko mlaÄ‘arije iz tih krajeva nisan vidija ka ove godine. Poludilo sve za koncertima u Splitu – primjećuje Mrvica.
Ispred Gata svetog Nikole ukrcaj na jedrenjak čekale su i mlade Australke Rachell McGowann i Thessa Bowyer. Putne borše veće od njih samih.

– Mi imamo veliko i tamno more, a vi ovdje plitko i bistro more i zato smo došle – smije se 23-godišnja Rachell, veterinarka, koja je noć prije bila dio rasplesane mase europskog spektakla elektroničke glazbe na Poljudu.
– U isto vrijeme su nam se poklopile želje da doÄ‘em u Split s koncertom. Sada idemo na krstarenje do Hvara i dalje do Dubrovnika. Za Dalmaciju i Split smo doznale od prijatelja koji su prije ovdje bili. Malo smo surfaleinternetom, pročitale more dobrih ocjena i evo nas ovdje. Dalmacija me podsjeća na moju domovinu jer je gotovo netaknuta, ali ima puno pitomiju prirodu – kaže Rachell dok sjedi ispod palme čekajući na ukrcaj.
– Ima li morskih pasa kod vas? – pita nas Thessa.

– Ima. Po restoranima – odgovaramo curi iz Pertha.
Malo dalje, prema muliću gdje je nekada davno bio privezan carski brod “Istranka”, John Parker i djevojka Oona Dixon s noge pijuckaju mlaku kavu i na zaslonu iPhonea čitaju on-line vijest “The New Zealand Heralda”.
– Pa tko na odmoru prati vijesti? – pitamo ih.

Geni sa Zlarina

– Ma kakve vijesti. Pratimo kretanje na burzi, nešto smo novaca uložili u jednu rudarsku firmu – kaže John, za kojeg će se u razgovoru ispostaviti da mu je netko iz obitelji, nije siguran je li pradjed ili možda šukundjed, iz Hrvatske došao u rodni mu Wellington. Kako veli John, taj hrvatski potomak je s otoka Zlarina, na kojem još nije bio.

– U Hrvatskoj ću ostati do kraja kolovoza, i obavezno ću do Šibenika i Zlarina prvi put posjetiti majčinu rodbinu. Da nije bilo koncerta na Poljudu, tko zna kada bih uopće došao u Hrvatsku – smije se 35-godišnji bankar John.
Djevojku mu Oonu kao da je zahvatila neka gastronomska histerija. Neće bez svježe jadranske ribe da se ukrca na brod. Želi kušati ribu na sve načine, na gradele, na lešo, na brudet.

– Polako. U koje god mjesto da pristanete ovih dana, bit će po konobama ribe ko pljeve – kažemo 29-godišnjoj Ooni s preplanulom kožom.
Johna i Oonu ostavljamo iza sebe. Oko podne, u svojoj kabini jedrenjaka, zaljubljeni su isplovili prema Splitskim vratima. Nema sretnijih parova na svijetu od čovjeka i žene na obali Jadranskog mora.