Split - raj za backpackere

•  September.11.2012
•  24 Comments

Reportažu o backpackerima u Splitu počeli smo na Matejušci, u kultnoj gradskoj konobi “Fife”. Kako si reka? Bekpekeri? Ma koji su to? – dočeka nas vlasnik konobe Dragan Sekulić.

Objašnjavam čovjeku riječ “backpackers”: govorim kako su to mlaÄ‘i turisti, pretežno iz zapadne Europe, uglavnom izmeÄ‘u 18 i 30 godina, mahom studenti ili tek zaposleni radnici, koji zbog niže platežne moći ne spavaju u hotelima nego u hostelima, a u sociološkom smislu...

Ma to su vam oni s ruksakom – prekida me fotoreporter Ante. Aaa, oni – veli Sekulić i ošine me pogledom. – Pa šta tako ne kažeš?

I doista, Ante je istaknuo najvidljiviju razliku izmeÄ‘u backpackera i ostalih turista: ovi prvi ne samo što putuju s ruksakom na leÄ‘ima, nego su upravo po tome i dobili svoje internacionalno ime (back = leÄ‘a: pack = svežanj, zavežljaj). ÄŒesto u ruksaku nose specijalizirani backpackerski vodič “Lonely Planet”, po kojem u svakoj državi odreÄ‘uju najzanimljiviju rutu, a u svakom gradu mjesta gdje se mogu jeftino najesti i zabaviti.

Dragan Sekulić pun je hvale za mladost s naprtnjačama

To su gosti više nego dobri – kazuje nam Dragan.

– Nisu zahtjevni, platišni su, čisti, uredni, nikad ne prigovaraju. Ima ih baš odsvuda, iz cile Europe. I nisu škrti: ako ih ima četiri, uzmu najmanje tri spize, pa čokaju pomalo od svega. Piju umjereno, uglavnom sokove, nešto malo piva i vina. Jako su dragi, simpatični, komunikativni, svi dobro govore engleski.

Za jednim od stolova uočavamo njemački backpackerski par: Anna Wieland (27) i Frank Wielpuetz (28) iz Kölna. Oboje su završili ekonomski fakultet i odnedavno imaju posao: Anna radi u T-mobileu, Frank u banci. Iako bi po prihodima mogli sebi priuštiti i drukčiji tip ljetovanja, ne žele odustati od backpackerskog stila.

Ovako je jeftinije, a po hostelima je i lakše upoznavati druge ljude, bliži smo ljudima nego da spavamo u hotelu – tumači nam Frank, navodeći da su odsjeli u hostelu “Aspalathos” kod ribarnice, te da za sobu plaćaju 60 eura po danu, što je dosta iznad prosječne cijene koju je tipični backpacker spreman izdvojiti za jedno noćenje. Istina, ali uzeli smo apartman za dvije osobe i imamo vlastitu kupaonicu – smije se Anna.

– Dok smo bili studenti, spavali smo u skromnijim sobama i hostelima, sad se malo pravimo važni. Dok su bili studenti, imali su i duže ljetne praznike, pa su tako lani backpackerski tri mjeseca obilazili Srednju Ameriku, a preklani Afriku.

Sad ne putujemo tri mjeseca, nego samo dva tjedna, pa ne moramo štedjeti – veli Anna, priznavši da će ih ovogodišnja dvotjedna tura po našoj zemlji (Zagreb–Plitvice–Zadar–Split–Dubrovnik) stajati oko 1200 eura po glavi. Ja sam vrlo iznenaÄ‘en Hrvatskom, priroda je puno ljepša nego što sam očekivao – kaže Frank.

– I bio sam na vašoj plaži Bačvice, gledao onu čudnu igru, kako se zove... pi-ci-gin? Da. Ono su neke posebne loptice, je l’?

Na kraju ih pitamo što ako njihova djeca jednog dana požele putovati Europom s ruksakom: što će im kazati? Kazat ću im samo jedno: naÄ‘ite jeftinije aranžmane od nas – smije se Frank.

Talijanski par iz Verone, Luciju Franciu (35) i Simonea Grida Cuccoa (35), koje smo s ruksacima zatekli na Matejušci, na kraju dvotjedne turneje bivšom Jugoslavijom (Crna Gora, Srbija, BiH, Hrvatska), zamalo smo izbacili iz reportaže: em su nešto stariji od prosječne backpackerske dobi, em su upravo iznajmili rent-a-car vozilo.

Nakon što smo ih proglasili “šminkerima” i lažnim backpackerima, Simone se ozbiljno ljutnuo: Ja “šminker”? ÄŒovječe, u Italiji radim u jebenoj pošti, ona u privatnoj firmi, mi smo radnička klasa, vidiš da imamo šator. Par noći smo spavali po plažama i parkovima, ako i plaćamo spavanje, onda platimo najviše 20 eura, u Crnoj Gori smo našli spavanje za 12 eura, u Beogradu smo spavali u parku, u Sarajevu u hostelu, u Dubrovniku smo dijelili kupaonicu da nam bude jeftinije, avion smo platili 30 eura jer sam našao jeftini let preko “EasyJeta”. Sve skupa smo u ova dva tjedna potrošili 600 eura po glavi, pa zar može jeftinije, u ruksaku imam “Lonely Planet”, i ti meni da sam “šminker”?

Duboko se ispričavamo talijanskim gostima i vraćamo ih u reportažu. Lani su na isti način obišli Andaluziju u Španjolskoj, ove su se godine odlučili za zapadni Balkan.

- Ovdje je slično kao u Italiji, osim što vam je obala puno ljepša: mi nemamo otoke, osim Sicilije i Sardinije – kaže Simone. Hrvatska je puno sličnija Italiji nego Srbija i Bosna. Ovdje mi je kao doma – domeće Lucia.

Meksičkog backpackera Josea Luisa Montoyu (24) ne možeš ne uočiti: tamnoputi čupavi tip s dread-loknama namjestio se posred Rive s gitarom, a oko njega nekoliko svežanja i zavežljaja. ÄŒim smo mu prišli, prije nego smo se stigli predstaviti, već je zamahao rukama: Nemam hašiša i ne znam gdje se može nabavit. Kažemo mu da nas ne zanima hašiš, nego njegova priča, da smo novinari.

Oprostite, ali stalno mi prilaze ljudi i pitaju mogu li im srediti hašiš – smije se Jose. – Već sam izludio. Veli nam da obično putuje s curom, ali ovog su se ljeta dogovorili drukčije: ona je zaprašila u Kaliforniju, a on u Split.

Pokazujemo na gitaru, pitamo da li to živom svirkom financira putovanje. Putovanje financiram izradom i prodajom nakita – pokazuje nam glavom na one svežnjeve i zavežljaje – a gitaru sviram za svoj gušt i džeparac. S obzirom na porijeklo, pitamo ga je li čuo za tragičnu marjansku sudbinu svoje sunarodnjakinje Selene Macedo. ÄŒim sam došao, to su mi prvo rekli – kaže Jose.

– Bio sam ja u Splitu i prije dvije godine, i tada sam spavao u nekom parku, a kad su mi rekli za Selenu, odustao sam od parka i uzeo privatni smještaj. Platio sam 200 eura za mjesec dana, ipak je to sigurnije. A volim živjeti s nekom familijom, tako bolje upoznam lokalnu kulturu. Došao sam iz Slovenije, a gdje ću iz Splita, još nisam odlučio. Jedem obično u “Fife”, to mi je netko pokazao, a navečer obično šetam. Zapravo, po cijeli dan šetam...

U Turističkom birou na Rivi nam potvrÄ‘uju da backpackeri u Splitu u pravilu traže smještaj u gradskoj jezgri, kako ne bi trošili novac na svakodnevni prijevoz do središta gradskog života. Kako u splitskoj gradskoj jezgri ima ukupno 14 registriranih hostela, a računajući s prosjekom od 30-ak ležajeva po hostelu, uz popunjenost od 60-ak dana, dolazimo do brojke izmeÄ‘u 25 i 30 tisuća noćenja, koje samo bacpackeri preko ljeta ostvare u našem gradu.

K tome, riječ je o populaciji čiji pripadnici nerijetko u poznijim godinama, kad ostvare pristojne poslovne karijere, dolaze obići mjesta i gradove svoje backpackerske mladosti, ovaj put imućniji i platežno sposobniji, pa je njihovo ugošÄ‡avanje u backpackerskim godinama svojevrsna turistička “oročena štednja”: kad sljedeći put doÄ‘u s kovčezima i putnim torbama, potrošit će više nego kad su u mladosti dolazili s ruksacima.

U naš hostel dolaze najviše Australci, ali ima i puno Britanaca, Amerikanaca i KanaÄ‘ana, pa nešto malo Francuza i pokoji Nijemac. Uglavnom su u dobi od 18 do 30 godina, uglavnom dolaze iz gradova i uglavnom studiraju – veli Lara Brkić, djelatnica “Charlie’e Backpackers Bara” u prizemlju hostela “Fiesta Siesta” u Kružićevoj ulici u Getu, koja već nekoliko ljeta svaku večer odzvanja od alkoholnog tulumarenja anglofone backpackerske populacije.

Puno piju, ali se uvijek žale na cijene. Priznaju da im je kod nas pivo jeftino, ali da su mislili da je još puno jeftinije. Znaju izrigat u večeru, i tako – opisuje nam Lara, dok u hostel upravo ulaze tri američka druga s ruksacima: Nicholas (29), Scott (29) i Travis (32). Iz Oklahome su, sva trojica inženjeri, a prije Splita posjetili su Sloveniju, Zadar i Hvar. Nicholas kazuje da imaju dovoljno novca da odsjednu u hotelu, ali da u hostelima puno jednostavnije i lakše upoznaju druge ljude. Tvrdi da im je dnevni budžet oko 40 eura po glavi.

Na Hvaru smo potrošili po 80 – prekida ga Scott. Na Hvaru smo potrošili puno više – mršti se Travis. Na kraju ih pitamo koji im je plan za danas. - Ne znamo, tek smo stigli – veli Nicholas. – Malo ćemo razgledati Palaču, a onda... Znate li možda, ima li kakav party večeras?

Nismo mu stigli odgovoriti jer su nam pažnju zaokupile tri drugarice iz Australije, koje takoÄ‘er upravo banuše u hostel s ruksacima: Natalie (22) i Stephanie (25) su sestre, Charity (23) im prijateljica. Natali se se školuje za medicinsku sestru, a Stephanie i Charity su završile poslovne fakultete i obje se zaposlile u australskim bankama. I njih pitamo za plan. Tek smo stigle – veli Natalie. – Ima li kakav party večeras?

Upućujemo australske drugarice na američke drugove, a zadnju reportažnu cigaretu dijelimo s Hrvojem Cokarićem, vlasnikom slow-food zalogajnice “Villa Spiza” u neposrednoj blizini hostela “Fiesta Siesta”.

Pitamo ga koliko mu australski backpackeri podižu promet. Jel mi viruješ da mi je zbog njih promet 20 posto manji? Oni po cili dan loču, a žderu samo burgere i pizze, tradicionalna spiza ih uopće ne zanima. Kad zalutaju Nordijci, pa čak i ovi iz zapadne Europe, to je druga pisma: oni vole ovu autohtonu hranu, ali ovi Australci ništa. A kako cili dan loču, onda mi navečer doÄ‘u tu veseli i pijani, pa me redovni gosti zaobilaze jer ne mogu proć ulicom od njih – jada se Cokarić.

Konstatiramo da mu backpackeri rade poslovnu štetu. Ma simpatični su, štaš. Ima tu dosta i naših domaćih “galebova”, koji tu stoje cilu večer i čekaju da se Australke napiju, pa im ulete ka orli, bude i seksa... ÄŒekaj, je li im ulete ka galebovi ili ka orli? – nije nam jasno. Je, još me i ti zajebaji – svečano izjavi Cokarić.