"Dunavski blues": Gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora


Imao sam nepune 23 godine i bio sam puno naivniji i nekako djetinjastiji nego što sam danas. Moj drug Tito i ja odlučili smo bez obzira na sve kupiti čamac i otići od Zagreba do Crnog mora.

Krajem prošle godine objavljena je prva knjiga putopisca Hrvoja Ivančića »Dunavski blues«. Profesor povijesti financira svoja putovanja na kojima provodi oko pola godine održavanjem predavanja i pisanjem reportaža. Najviše voli putovati automobilom jer pruža najveću slobodu kretanja. Kada ne putuje svijetom, odlazi na Velebit koji je, kako kaže, i ljeti i zimi hram za njegovu dušu i tijelo. Ivančić je trenutno zaokupljen promocijom »Dunavskog bluesa«, a u organizaciji riječke podružnice Hrvatskog kluba putnika knjigu će danas promovirati u Rijeci, u 19 sati u klubu Tunel.

 – Jako sam zadovoljan što u svakom gradu postoje ljudi koji čitaju moje reportaže, a sad i knjigu. Prema zadnjim podacima prodano je oko tisuću primjeraka, što je za prvu knjigu popriličan uspjeh. Sve u svemu, više ništa ne može poljuljati moj optimizam vezan uz prihvaćanje knjige od strane čitatelja.

  »Dunavski blues« opisuje vaše putovanje gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora, a pratio vas je vaš prijatelj Tito Trojak. Koliko ste godina onda imali?

  – Imao sam nepune 23 godine i bio sam puno naivniji i nekako djetinjastiji nego što sam danas. Nemojte me krivo shvatiti, još uvijek sam djetinjast, ali to je bilo nešto drugo. Moj drug Tito i ja odlučili smo bez obzira na sve kupiti čamac i otići od Zagreba do Crnog mora. Glavom smo probijali zid i prešli mnoge prepreke, ali cilj je bio postignut. Jako sam ponosan na nas. No, mislim da više nikad ne bi išao tim putem. Ne zbog nekih ružnih uspomena, već zbog nemogućnosti ponavljanja istog doživljaja. Ne bi to bilo to. Takve stvari dogaÄ‘aju se jednom u životu. 

 Otkud uopće ideja da se na put uputite gumenim čamcem? 

 – Meni je ideja na pamet pala još kao osnovnoškolcu, ali eto, ostvarila se tek kasnije. Svaki klinac koji je boravio pored Save zasigurno je maštao o istom. Gumeni čamac je u priču ušao tek kasnije. Kad smo shvatili da nemamo novaca za splav i da se moramo zadovoljiti najjeftinijom žutom gumom iz plavog oglasnika.

Za to putovanje na raspolaganju ste imali iznimno mali budžet, a da biste se mogli vratiti, prodali ste i čamac kojim ste putovali. Kako ste se uopće vratili natrag u Zagreb?

 – U knjizi to nisam naveo pa neću ni sad. Bilo bi previše da baš sve otkrijem. Takve stvari odajem samo u razgovoru uživo. 

Put kojim ste prošli nije bio nimalo bezazlen. Koju situaciju smatrate najopasnijom?

  – Bilo je više ugodnih nego neugodnih situacija. Isto tako, moram reći da mi strašno smeta kad ljudi misle da za dobru priču mora postojati neka opasna situacija. No, opasnih je situacija bilo. Kad ulazite u klisuru Đerdap i kad vas u toj klisuri uhvati jak vjetar, košava, koji diže valove i do dva metra, to je grozno. Đerdap je najveća klisura u Europi i tamo se Dunav sa širine od pet kilometara sužava na svega 300 metara, a obale su omeÄ‘ene visokim i oštrim stijenama. Svako malo na tim mjestima pogine neki ribar ili kakav blesan poput nas dvojice. U jakoj oluji izgubili smo pola naših stvari, a nasukali smo se i na oštru hrid i Dunav nam je odnio čamac. Pronašli smo ga tek drugi dan, a mislili smo da je putovanje za nas gotovo. No, vratili smo se!

Pripremate li nakon »Dunavskog bluesa« novu knjigu?

  – Trenutno radim na knjizi čiji je naslov »Put za Kathmandu« i do jeseni bi trebala biti u prodaji. Bit će to fikcija s inspiracijom u stvarnom dogaÄ‘aju. Kopneno putovanje do Nepala koje tijekom šest mjeseci promijeni čovjeka. 

Putovali ste Afrikom, Azijom i Europom. Koliko ste ukupno država obišli?

 – Nikad nisam brojio države koje sam proputovao jer kao što rekoh, to nije nekakvo natjecanje ili skupljanje kao na primjer skupljanje sličica ili bedževa. Putujem jer u tom uživam, jer volim upoznavati nove ljude i jer mi daju inspiraciju. Recimo da je to 50-ak država. U zadnje vrijeme očarala me je Afrika. Volim smijeh ljudi u ratom razorenom Kongu. Nemaju ni dolar dnevno, a smiju se, plešu i pjevaju. Jedan od meni najdražih glazbenika, sad već pokojni Fela Kuti iz Nigerije, o Afrikancima je ispjevao jedan stih koji ih najbolje opisuje: »Suffering and smiling«.

Na put ne nosite puno stvari. Bez čega ne možete?

– Ne volim nositi puno stvari jer me to ograničava u kretanju. Ukoliko na put idem s ciljem da nešto napišem, onda obavezno nosim fotoaparat i laptop, a ako mi je stalo samo do toga da protegnem noge, onda mogu i bez toga. Sve ostale stvari možete kupiti putem: odjeća, obuća…

Koliko vam vaše zvanje profesora povijesti pomaže prilikom putovanja stranim zemljama?

– Oduvijek sam volio povijest, a ona je i danas moja velika strast, tako da i dalje čitam povijesnu literaturu, pratim geopolitiku i sva kretanja na ovom našem divnom planetu. Znanja prikupljena tijekom studija uveliko su mi pomogla i naučila su me znanstvenom pristupu nekim problemima. Upisivanje na studij povijesti jedan mi je od boljih poteza u životu. Na taj način svaku zajednicu i kulturu mogu doživjeti još jače, još dublje. 

Do Australije, Sjeverne i Južne Amerike još niste otišli. Kada one dolaze na red?

  – Zanimaju me i ovi spomenuti kontinenti, ali čovjek jednostavno ne može vidjeti sve. Nadam se da ću uskoro u Južnu i Sjevernu Ameriku. Ne znam kad i ne opterećujem se time jer kao što sam rekao... putovanja nisu natjecanje.

O kolegama    

  Gostovali ste na nekoliko putopisnih tribina koje je organizirao Hrvatski klub putnika? Koliko se privatno družite s kolegama putopiscima? Koga meÄ‘u njima najviše cijenite? 

  – Privatno se najviše družim s Mirom AšÄićem. Zajedno smo putovali Afrikom i tamo snimili nekoliko dokumentaraca. Zbližili smo se i postali prijatelji. Njega iznimno cijenim kao osobu i kao putopisca. Cijenim i skromnost i mirnoću Stipe Božića.   

Nismo kasta 

  Koje vam je bilo prvo putovanje?  

  – Moje prvo veće putovanje je bilo u Egipat, negdje s nepunih 20 godina. Otišao sam sam, s ruksakom na leÄ‘ima, i nisam znao što me čeka. Bilo mi je predivno. Ovdje moram reći da ne volim kad se ljude koji putuju opisuje kao nekakvu zasebnu kastu. Pa svatko pobogu putuje. Neki turistički, neki na more, neki poslovno, drugi avanturistički, sportski… Ja sam prije svega spisatelj i reporter, a putovanja su nešto toliko prirodno da ne treba iz toga raditi famu.

 Na svojoj web stranici hrvojeivancic.com kažete: Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene. Koliko ste se promijenili u odnosu na svoje prvo putovanje?

 – Svaki se čovjek s odrastanjem mijenja, nije to ništa specijalno. Dok putujete, taj proces dogaÄ‘a se puno brže jer puno vam se toga dogodi. ÄŒovjek koji putuje u jednom životu doživi njih pet i to je razlog brzoj promjeni, nabolje naravno.

  Vaš kolega Hrvoje Šalković često ističe da voli putovati sam. Kako vi gledate na to? Je li ljepše putovati sam ili u društvu?

  – NajčešÄ‡e putujem sam jer na taj način mogu osjetiti potpunu slobodu. Naravno da je u društvu zanimljivo, ali treba se puno dogovarati i usklaÄ‘ivati, a meni se to često ne da. Ukoliko idem pisati reportažu iz Južnog Sudana, tad mi se ne da vući nekoga za sobom. Mislim da je to shvatljivo. Uostalom, čovjek nikad nije sam. Svaki dan nekoga upoznaš i s nekim razmijeniš misli.

 

 

 

  

 


Recent Nautical News Entries

Nimbus W9 - zvijer za vikend

Nimbus W9 motorni brod godine!

July.02.2019

Jedrilica koja se puni besplatno i nimalo ne zagađuje okoliš

Jedrilica koja se puni besplatno, čuva more i nimalo ne zagađuje okoliš - zvuči savršeno?

June.03.2019

Novi Deluxe Superior brod "Nautilus"

19 luksuznih kabina osigurava smještaj za 38 putnika.

May.13.2019

U Splitu otvoren 21. Croatia Boat Show

Na splitskoj Zapadnoj obali u četvrtak je otvoren 21. međunarodni "Croatia Boat Show" koji je okupio više od 300 izlagača iz 25 zemalja svije

April.15.2019

Danas počinje međunarodni nautički sajam Croatia Boat Show u Splitu

Izuzetna nam je čast najaviti 21. CROATIA BOAT SHOW, koji pocinje danas na Zapadnoj obali u Splitu.

April.11.2019