Pomorci kreditiraju HZZO

•  April.17.2013
•  24 Comments

Kao puno puta dosad, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) čini se kao kamen spoticanja za pomorce. Od 2008. godine, kada je uvedena reforma sustava doprinosa i poreza za članove posada, stvari se nisu previše pomaknule od početka.

Kao što je javnost već upoznata, svaki pomorac dužan je u matrikuli imati upisana 183 dana plovidbe u jednoj kalendarskoj godini da bi u domovini bio osloboÄ‘en plaćanja poreza na dohodak, što znači da prosječno moramo biti na brodu (i na putovanju od/do kuće) oko sedam mjeseci, a kod kuće oko pet mjeseci. Za razdoblje koje radimo, odnosno boravimo na brodu moramo platiti zdravstveno osiguranje iako smo tada najčešÄ‡e osigurani preko svojih kompanija, pa državu time i kreditiramo!

Naime, svaki je pomorac od dana ukrcaja na brod pa sve do povratka u krug obitelji osiguran preko brodara-poslodavca. U tom razdoblju HZZO nema nikakve veze s hrvatskim članovima posada brodova širom svijeta, a posebice ako neki od njih ostane na liječenje u bolnici u Hong Kongu ili nekoj drugoj luci, jer sve to plaća kompanija posredstvom izabrane osiguravajuće kuće. Zbog toga je potpuno legitimno upitati se zar ne bi bilo normalno da se pomorac prijavi HZZO-u tek onog dana kada se vrati u domovinu i da od tog datuma počne plaćati osiguranje za razdoblje tijekom boravka kod kuće.

To je samo jedan od primjera lošeg odnosa izmeÄ‘u domaćih vlasti i pomoraca koji je, poput mosta, odavno počeo pucati po varovima, a nije daleko trenutak kada će puknuti do kraja. U tom kontekstu treba biti oprezan, jer osoba mora biti jako pažljiva u svojim napisima na različitim internetskim forumima i blogovima ili u dnevnom tisku, jer vas netko može lako optužiti za uvredu.

Ovih dana razgovarao sam s nekoliko pomoraca, pa smo se uz kavu malo poigrali s brojkama. Budući da našoj državi prosječno godišnje plaćamo dva mjeseca “gratis” zdravstvenog osiguranja, što pojedinačno iznosi oko 2000 kuna, ako to pomnožimo s brojem pomoraca koji “tuku” more na brodovima stranih kompanija, a recimo da nas je takvih oko 12 tisuća, dobije se lijepa svota od 24 milijuna kuna koje godišnje praktički darujemo državi.
Pri tome neću ni spominjati da je većina posada gotovo 20 godina bila bez beneficiranog radnog staža. 

Povratkom “beneficiranog” napravljen je veliki korak naprijed za mlaÄ‘e pomorce kojima je odlazak na more jedino područje koje im ostavlja veliku šansu da zarade nešto novca i osiguraju sebi i obitelji relativno pristojan život. Ali, što je s nama koji smo već u godinama i iza sebe imamo 25 godina plovidbenog staža, postoji li za nas barem mala šansa da nam se vrati ukinuta beneficija?

U izmjenama Pomorskog zakonika, koje je potpisao tadašnji ministar Zlatko Komadina, pomorcima je omogućen odlazak u punu starosnu mirovinu s navršenih 60 godina života, uz uvjet da imaju 15 godina “čiste” navigacije. A što je s nama koji sada imamo izmeÄ‘u 50 i 55 godina, a imamo više plovidbenog staža od potrebnih 15 godina? Znači li to da ćemo morati ploviti još pet ili 10 godina da bismo ispunili uvjete za punu starosnu mirovinu? Veliki korak naprijed u tom smjeru bilo bi spuštanje dobne granice sa 60 na 55 godina.

To je velika nefer igra prema nama pomorcima koji smo uvijek bili zlatna koka za pojedince iz “struktura” od kojih su naši vlastodršci uvijek znali izvući veliku korist za sebe. Zbog toga pomorcima ostaje samo vjera u - same sebe!

(Kap. Slavica)