Do Pelješca pontonskim mostom već za devet mjeseci?

•  July.04.2012
•  24 Comments

U jeku rasprave o ce­stovnom povezivanju dubrovačkog područ­ja s ostatkom zemlje uoči uspostavljanja schengenske granice, američko-hrvatski dvojac ponudio je Vladi RH posve novo rješenje - pelješki pontonski most. Na zajednič­kom poslu pronalaženja rje­šenja za problem kojim se već mjesecima intenzivno bavi cje­lokupna hrvatska javnost, a po­sebno ona na jugu zemlje koju od ostatka Hrvatske dijeli teri­torij BiH kod Neuma i dvije dr­Å¾avne granice, našli su se ame­rički poduzetnik i predstavnik stranih investitora James Pri­Äe Chuck, vlasnik tvrtke "The Adriatic Group" zainteresira­ne za hidroavionsko poveziva­nje otoka s kopnom, i hrvatska arhitektica Maja Bručić, direk­torica tvrtke "Lotus Architecti".

Tvrde da imaju optimalno, jednostavno i kvalitetno reše- nje koje bi se moglo realizirati u roku od devet mjeseci, s razu­mnom cijenom, te prihvatljivo i bosanskohercegovačkoj strani jer će osigurati nesmetanu plo­vidbu brodovima svih veličina. Chuck kaže da se za pontonski pelješki most bezproblema mogu pronaći investitori, poput australske Macquarie Groupe ko­ja ima razgranate investicijske aktivnosti po svijetu, pišeDubrovački vjesnik.

Vožnja u dvije trake
- Bio bi to najveći pontonski most u Europi i drugi po veliči­nu u svijetu, nakon mosta Ro­sellini u američkom Seattleu. Uz odreÄ‘ene prilagodbe, kori­stila bi se i već izgraÄ‘ena infra­struktura izprojekta pelješkog mosta od kojega se odustalo. Most bi imao dva traka, brzina vožnje bila bi ograničena na 50-ak kilometara, ulaganje bi se isplatilo za 10 do 15 godina, ovisno o količini prometa, a ko­ristio bi se uz mostarinu od tri eura, koju bi naplaćivali pred­stavnici investitora, odnosno u dogovoru s Vladom RH, a s obzirom na lokaciju mosta, hr­vatska policija ili drugi držav­ni službenici - rekao je James Priče Chuck. On objašnjava da bi minimalna trajnost mosta s jamstvom bila 30 godina, što je i razdoblje u kojem bi investi­torima pripala koncesija nad pontonom.

Most dug 2,4 kilometra sa­stojao bi se od 90 pontona di­menzija 25 x 10 metara. Širina pontona od 10 metara dovoljna je za dva kolnička traka, a nji­hova je cijena 15 milijuna eura. Most je osiguran tako što su pontoni metalnim kabelom vezani za morsko dno, što bi stajalo 12 milijuna eura. Uzdi­gnuti završeci mosta i dio koji se otvara kako bi se omogućio pomorski promet stajali bi če­tiri milijuna eura. Investicija je ukupno vrijedna 36 miliju­na eura, a kad joj se dodaju i 22 milijuna već uložena u izgrad­nju pelješkog mosta, pontonski most koji bi riješio problem eksteritorijalnosti dubrovačkog područja stajao bi 58 milijuna eura.

Pontoni i ostalo što je po­trebno proizvodilo bi se u Hr­vatskoj, prvenstveno u tvrtki "Marinetek" u Šibeniku koja radi po švedskoj tehnologiji i koja bi za proizvodnju certifi- cirala druge zainteresirane hr­vatske tvrtke, poput brodogra­dilišta koja vape za poslom, a dio posla zasnivao bi se na teh­nologijama iz Finske i SAD-a.

Nema vremena za politiku

Chuck kaže da prijedlog svakako iziskuje studiju u koju bi trebali biti uključeni stručnjaci i inženjeri za ovo područje kako bi se riješila tehnička pitanja i našli modeli prihvatljivi za pred­viÄ‘enu lokaciju mosta s obzi rom na okoliš i prirodne uvjete, du­binu mora, vjetrove, sastav morskog dna, morske struje itd. Stu­dija bi trebala imati potporu Mi­nistarstva pomorstva, prometa i veza, a potom bi odluku treba­la donijeti Vlada. S tim bi, kaže naš sugovornik, trebala završiti uloga politike.

- Ako se politika i nakon to­ga nastavi baviti mostom, bo­jim se da od svega neće biti ni­šta jer nema vremena za poli­tiziranje i nadmudrivanje. Mi smo zainteresirani da nam se povjeri voÄ‘enje projekta jer je u ovakvim slučajevima najbo­lje da se o svemu odlučuje na jednome mjestu, no o tome ne odlučujemo samo mi - izjavio je Chuck.

- U posljednjih nekoliko go­dina potrošeno je mnogo novca za pronalaženje najboljeg rješe­nja za osiguravanje teritorijal­ne cjelovitosti Hrvatske, a po našem mišljenju, ni jedno od do sada ponuÄ‘enih nije zado­voljavajuće. Naše rješenje nu­di kvalitetne odgovore na sva otvorena pitanja, a ako se rea­lizira, most bi bio i turistička i arhitektonsko-inženjerska atrakcija.

Pelješki je most od početka bio neostvariv i daleko iznad mogućnosti Hrvatske, cestov­ni koridor kroz BiH je nesigu­ran, a trajektne veze preskupe i spore, a uz to i prijetnja eko su­stavu. Prijedlozi izgradnje pre­skupog mosta, a i ostala rješe­nja, ne šalju u svijet najbolju sliku ove zemlje u koju ozbiljni investitori još ne žele doći. A rje­šenja u svijetu postoje, samo ih treba prilagoditi i primijeniti, što je i bio razlog zašto sam se uključio u ovo pitanje - kazao je James Price Chuck, dodajući da se mostom u Seattleu vozio puno puta a da uopće nije znao da je pontonski.

Chuck je u Hrvatskoj otpri­je pet godina, kad je počeo ra­diti kao regionalni direktor Dolphin Capital Investorsa i bio je angažiran na projektu turističkog naselja u zaljevu Livka na Šolti. No, kako ku­paca za ekskluzivne nekretni­ne sada manjka, preusmjerio se na druge projekte. Osim hidroavionskog prometa, zain­teresiran je za poljoprivredu i preraÄ‘ivačku industriju te za solarnu energiju. Njegova su­radnica Maja Bručić završila je Arhitektonski fakultet u Za­grebu, dodatno se školovala u New Yorku i Japanu, radila je kod našeg poznatog arhitek­ta Branka Kinclate je potom otvorila svoj arhitektonski studio.

Autori ideje čekaju ministrov odgovor

Autori ideje o pontonskome mostu kontaktirali su s predstavnicima Vlade, no odgovor još nisu dobili.

- Razgovarao sam s ministrom Hajdašem Dončićem, koji se čini vrlo operativnim i on nas je uputio da projekt prezentiramo Edi Kosu u Hrvatskim cestama. On je potvrdio daje projekt interesantan i zatražio detaljne informacije. MeÄ‘utim, mi ne možemo aktivirati ljude po svijetu koji bi u ovome sudjelovali ako nemamo naznaka daje projekt prihvatljiv Vladi. Zbog toga želimo ga prezentirati hrvatskoj javnosti kako bi ona rekla je li prihvatljiv - kazao je James Priče Chuck.

Mostarina 3 eura

Sve potrebno za realizaciju pelješkog poritonskog mosta proizvodilo bi se u Hrvatskoj uz korištenje švedske i finske tehnologije, a projekt bi potpuno pratili stručnjaci iz Amerike, gdje se nalazi najveći pontonski most na svijetu. Most bi se isplatio u roku od 15 godina uz godišnji promet od 350 tisuća automobila, odnosno ukupno 15 milijuna, i mostarinu od tri eura. Most bi osiguravao jedan stalni prolaz za brodove, dimenzija 30x 50 metara, te jedan pomični na sredini za velike brodove, a koji bi podizao operater mosta. Vrijeme potrebno za otvaranje velikih vrata mosta iznosilo bi pet minuta.